Pokusavam da objasnim sebi
Uzivanje u samoci ne znam kako da definisem,
a da razumes,
a da ne pomislis da sam luda,
jer neces se sloziti.
Nije to uzivanje,
ja uzivam s tobom.
Vise je to…prepustanje.
Prihvatanje.
Odseces se i iskljucis,
i pravis da te nista ne pomera.
I vremenom, uspes u tome.
Uspes dovoljno da drugi to primete.
Ako te primete.
Ako im dozvolis.
I to je, bas ovo,
prebacivanje u trece lice,
to je ono sto se odvoji od mene,
to je ono sto vise nije moje,
to je sada neki tudji problem,
a moja je samo tisina.
Ja ne drzim konce,
konaca nema.
Nema nicega, do suvog disanja.
Nemam kontrolu, nema kontrole,
nicega nema.
Kako da nacrtam nista?
Kako da kazem ti nista,
i zbog cega ga osecam?
Tu sam, imas me,
no ja sebe nemam.
I doci ce neko da ubaci konac,
zasece ga preko napetih zila,
zabolece i ja cu postati ona.
A ona je dobra devojka,
i ume da se zakljuca
tako da je niko ne pronadje.